U poslednje vreme citam mnogo blogova. Valjda zato sto je najjednostavnije citati sa neta ( u svakom slucaju je lakse nego naci knjigu koju trazis).
Citam sve od onih kako smrsati I biti u top formi do kako napraviti starinski kredenac J.
Najveci broj je o licnom razvoju mada mi ni vukajlija ne promice. Valjda je svakodnevno potrebna velika doza smeha .
Sto se tice blogova o licnom razvoju, znam da nakon citanja treba preuzeti akciju. Tu nastaje MALI problem ( mali kao slova koje sam koristila). Ne mogu da mrdnem, mrzi me sto sam ziva . Toliko me mrzi da mi tekst o prokrastinaciji stoji 10 dana neprocitan, al sta cu.
Citala sam danas tekst o hodanju po vodi. Osoba koja pise tekst se vrlo ozbiljno bavi tim pitanjem.
Poenta I jeste da je sve na ovom svetu moguce. Secate se price “3 milje ispod 3 minuta” ili price “kako je nastao google”. Tako da i vi mozete da hodate na vodi, ako se ozbiljno pozabavite time.
Znam da ne verujete ali niste ni probali (ako ne probate sigurno necete uspeti).
Evo mala pricica o dogadjaju koji se desio danas a koji je bio neverovatan kao I hodanje po vodi.
Svi zivimo u svetu u kome ljudi ne brinu jedni o drugima. Svako gleda samo sebe i niko vam se I ne nasmeje u toku dana. Pa samo pogledajte lica ljudi u prevozu ujtru kad krenete na posao. Ok ustati trudnici ili malom detetu u prevozu se podrazumeva ali ustati starijoj osobi to je u domenu Sci-fi.
E u takvom jednom svetu ja istrcim s posla da odem do banke nesto da platim na brzinu. Danas je kisa, nije hladno, kisa je ona dosadna nije pljusak ali je sve mokro I sivo. Cekam ja da predjem ulicu I prodje bus I polije me vodom. Razmisljam ja ili da poludim I budem mokra ili da ne poludim I budem mokra. Pa sta cu. Polivena sam, pa sam polivena I tu nista ne mogu da promenim. Resim da se ne nerviram I setim se da smo kao klinci trcali po baricama kao ludaci I bili presrecni. Doduse tada nismo brinuli o kiriji, ispitima, poslu, troskovima…..
Zavrsim to u sto imam u banci (mada malo su me cudno gledali valjda zbog vode) I krenem nazad. Cekam da predjem ulicu, na istoj raskrsnici s druge stane. Cekam ja I prilazi devojka koja nosi kisobran,nasmeje se I kaze:” Mozemo zajedno pod kisobran dok cekamo da predjemo ulicu. I ovako obe samo stojimo.”
Ja se zahvalim I prihvatim. Presle smo ulicu I zahvalila sam joj se jos jednom sto mi je ulepsala dan. Ona je verovatno pomislila da je naisla na ludaka ali I jeste mi ulepsala dan, jer ima jos uvek onih koji ce ustati u prevozu, koji ce ponuditi kisobran po kisnom danu. Mozda ima I vise takvih samo ujtru dok su u prevozu cekaju da se probude sami I da se probudi dobro u njima.
Zelim Vam suncan dan I kad pada kisa.
No comments:
Post a Comment